петак, 29. април 2011.

Prekretnica u lečenju karcinoma





Šest novih metoda izlečenja raka
S nedavnim kliničkim testiranjem tablete PLX4032, što se pokazala izvanredno uspješnom u liječenju smrtonosnog kožnog tumora melanoma, počela je revolucija u borbi s karcinomom. Globus, u suradnji s vodećim hrvatskim onkolozima, opisuje šest najnovijih metoda u liječenju raka koje će do 2020., kako se očekuje, opakoj bolesti stati na kraj. 

Piše: Tanja Tolić 

Tekst ustupio Globus 
Fotografije CROPIX
CROPIX
CROPIX
Klinička ispitivanja tablete PLX4032 na Institutu Sanger Wellcome Trusta pokazala su da djeluje na 80 posto testiranih slučajeva melanoma. Konkretno, lijek je dramatično smanjio veličinu tumora u 24 od 32 pacijenta, a kod dvoje oboljelih potpuno se povukao. Svi pacijenti uključeni u istraživanje bolovali su od uznapredovalog oblika melanoma, u fazi u kojoj se tumor već proširio ostatkom tijela. 

U dodatnom testiranju lijeka u prestižnom Centru za rak Memorial Sloan-Kettering u New Yorku pokazalo se da tableta djeluje kod 80 posto pacijenata s rakom kože. Međutim, treba naglasiti, tableta nije lijek za rak; zasad istraživanja pokazuju da teško oboljelim pacijentima produžuje život za sedam mjeseci. 

Zašto je onda vijest dočekana s tolikim oduševljenjem? 

Tableta PLX4032 terapija je koja se bazira na mapiranju ljudskog genoma otprije deset godina. Znanstvenici Instituta Sanger Wellcome Trusta identificirali su, naime, gensku mutaciju u više od 60 posto slučajeva malignog melanoma za koju je odgovoran tzv. BRAF gen i na temelju tog otkrića napravili lijek koji djeluje tako da pronalazi i uništava tumorske stanice koje u sebi imaju mutirani BRAF gen. 

Kao što je penicilin svojedobno označio prekretnicu u liječenju bakterijskih infekcija, tako znanstvenici sada vjeruju da bi i PLX4032 mogao biti prvi lijek u novoj eri liječenja raka. 

“Nikad prije nismo vidjeli da neka terapija djeluje na 80 posto slučajeva melanoma ili kod bilo kojeg drugog solidnog tumora. Stoga je ovo nevjerojatno postignuće”, izjavio je dr. Paul Chapman. 

Ako se lijek pokaže uspješnim u dodatnim ispitivanjima (trenutno je u fazi III kliničkog ispitivanja), na tržištu bi se mogao pojaviti u roku od godinu dana. 

Slijedi li nam doista era novih, fascinantnih otkrića u liječenju raka? I kako bi uopće trebala izgledati terapija budućnosti za bolest koja je samo 2007. godine ubila 7,6 milijuna ljudi na svijetu? Pitanje je to koje nesumnjivo zanima i Hrvatsku u kojoj četvrtina svih koji umru, preminu upravo od zloćudnih bolesti. Godišnje je to 13.280 umrlih (36 života dnevno), prema podacima iz 2008. godine, s time da svake godine od raka oboli 20.500 novih pacijenata. 

Liječenje oboljelih od raka definitivno se promijenilo. Prije deset godina u Sjedinjenim Državama smrtnost od, primjerice, raka dojke, pet godina nakon otkrića bolesti, iznosila je 80 posto. Danas, zahvaljujući napretku znanosti, pet godina nakon postavljanja dijagnoze raka dojke preživljavanje iznosi 90 posto! 

“Nažalost, u Hrvatskoj još raste broj oboljelih od raka te smo sada u samom europskom vrhu. Što se stupnja izlječenja tiče, u načelu se izliječi svaki drugi oboljeli. Sve smo uspješniji i udio izlječenih se povećava svake godine. Jasno, više je razloga za to: ranija dijagnoza, bolje liječenje i bolja distribucija tumora - manje je onih teško lječivih, poput tumora uzrokovanih pušenjem, što je trend u razvijenim zemljama i, nažalost, još ne u Hrvatskoj”, objasnio nam je prof. dr. Eduard Vrdoljak, predsjednik Hrvatskog onkološkog društva.
prof. dr Eduard Vrdoljak
prof. dr Eduard Vrdoljak
Dobre rezultate u liječenju tumora, osim kod raka dojke, liječnici postižu i u liječenju tumora testisa, koji je gotovo 100 posto izlječiv, bilježi se veliki napredak i kod liječenja tumora debelog crijeva, potom raka grlića maternice, raka prostate, raka pluća i hematoloških tumora. Kod ovih bolesti postižu se najbolji rezultati jer ih je relativno lako izdvojiti iz tijela i ponuđeni su dobri lijekovi, zbog čega ove bolesti danas imaju gotovo status kronični bolesti. Sve te bolesti, međutim, nemaju jedan lijek koji ih liječi. Prošlo je vrijeme u kojem se vjerovalo kako će jedan lijek izliječiti tumor. Taj zastarjeli koncept liječenja danas je zamijenjen pristupom koji je sličan liječenju HIV-a i AIDS-a: pacijentima se daje kombinirana terapija, zapravo “koktel lijekova” koji pored medikamenata u klasičnom smislu riječi uključuje i različite druge terapije liječenja raka, a u liječenju danas direktno pomažu i nove dijagnostičke metode. 

“Kad je predsjednik Nixon prije 40-ak godina rekao da će Amerika uložiti golema budžetska sredstva u Američki centar za istraživanje tumora i da će tumori biti izliječeni do kraja 20. stoljeća, nije znao dovoljno o tumorima, posebno o njihovoj kompleksnosti. Jedna od prekretnica u istraživanju tumora bila je upravo spoznaja da su tumori puno kompliciraniji i dinamičniji nego što se vjerovalo prije 20 godina”, započinje svoje objašnjenje uvaženi hrvatski znanstvenik i direktor Instituta za biokemiju na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, prof. dr. Ivan Đikić. Njega, prof. dr. Eduarda Vrdoljaka i prof. dr. Stjepka Pleštinu, predstojnika Klinike za onkologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Globus je zamolio da imenuju nove terapije u liječenju raka koja će oboljelima postati dostupne u, vjeruje se, idućim godinama. 

Tumora se, kaže prof. Đikić, nikada nećemo riješiti jer su sastavni dio našega organizma. Tumorske stanice su naše stanice koje su se promijenile i počele se nekontrolirano ponašati. Broj tumora kontinuirano raste, što je posljedica ne samo povećane incidencije tumora zbog produljenja životnog vijeka nego i raznih vanjskih faktora, utjecaja okoline, različitih vrsta stresa, ali i poboljšanih metoda otkrivanja tumora. Danas se tumori mnogo bolje dijagnosticiraju; i prije su ljudi umirali, ali nismo znali od čega. 

“U zdravom ljudskom organizmu dnevno se pojavljuje više od stotinu, pa čak i tisuću tumorskih stanica. Naš obrambeni sustav ih veoma učinkovito uklanja i mi zapravo i ne znamo da su te transformirane stanice stvorene i uništene u našem tijelu. Tumor kao bolest pojavljuje se u onom trenutku kad te stanice postanu otporne na obrambeni mehanizam našeg tijela te se umnože na lokalnom mjestu stvarajući primarnu tumorsku masu”, naglašava prof. Đikić. 

Pored općih zakonitosti pojave tumora, postoje, naravno, i individualne razlike. Svaki pojedinac ima različitu sposobnost obrane od stvaranja tumora, kao i potencijalnu predispoziciju za obolijevanje od pojedinih vrsta tumora, i upravo su te individualne razlike veoma važne. Sve što je znanost dosad otkrila o tumorima, upućuje da će se liječenje tumora u budućnosti bazirati na individualiziranim terapijama, planovima liječenja koji će biti posebno skrojeni za svakog oboljelog. Upravo se zato najveće nade polažu u novu vrstu dijagnostike tumora putem genomike i proteomike, koje moraju nužno biti povezane. 

Naime, za nastanak raka odgovorni su, u stvari, proteini koji su produkt gena u našim stanicama. Gen je pasivni zapis iz kojeg se stvara aktivni sudionik u funkcijama stanica, a to je protein. Protein na čiji je nastanak ili promjenu utjecao njegov gen, može imati veliki raspon funkcija. Upravo te razlike u funkcijama proteina “određuju” razlike među ljudima, ali i tko će biti zdrav, a tko bolestan, i na koji će točno način bolesna osoba biti “poremećena”. Geni i proteini, krajnje pojednostavljeno, stvaraju nepregledno polje kombinacija koje reguliraju život, a to automatski stvara i nepregledno polje mogućnosti za bolest – teoretski, koliko ima ljudi, potencijalno ima i vrsta tumora. Upravo je zato važno da proteomika i genetika budu povezane. Ako se nađe promjena na genu, lako se može naći i promjena na proteinu. Primjerice, znanstvenici su otkrili da je za leukemiju zapravo odgovoran jedan hiperaktivni protein Bcr-Abl, na temelju čega je stvoren jedan od najuspješnijih lijekova za rak, Gleevec. 

Veoma sličan primjer je i BRAF mutacija koja stvara aktivni protein i tako uzrokuje melanom koji se može specifično blokirati upravo lijekom PLX4032. 

Ta dva lijeka, kaže prof. Đikić, odličan su primjer ciljanog molekularnog djelovanja na promjenu koja je genomska i proteomska. 

“Međutim, događa se također da nema promjena u genu, a proteini su modificirani u stanicama i na taj način uzrokuju bolest, primjerice promjene u epigenetskoj kontroli izražaja gena, ili povećanoj ubikvitinaciji ili fosforilaciji brojnih proteina koji su na taj način povećano izraženi ili aktivirani dok su njihovi geni nepromijenjeni”, naglašava prof. Đikić. 

Kako dijagnostika i liječenje budućnosti izgleda u praksi? “Kada bolesna osoba danas uđe u bolnicu, primjerice u Centar za rak MD Anderson Sveučilišta u Teksasu ili Sloan-Kettering u New Yorku - dvije najuspješnije ustanove za liječenje raka na svijetu – najprije će joj se napraviti kompletno sekvencioniranje genoma. Naravno, to je terapija za bogate, ali i ona postaje sve dostupnija. Godine 2003. sekvencioniranje genoma koštalo je 300 milijuna dolara, dok danas ono košta između 10 i 15 tisuća dolara. Za nekoliko godina, razvojem tehnologije, sekvencioniranje će biti uvedeno u bolnice s troškovima od par tisuća dolara, što znači da će si cjelokupnu sekvencu genoma moći priuštiti veći broj ljudi. Na temelju sekvencioniranja genoma, analizirat će se kompletne baze podataka, tzv. SNP-ovi, koji prikazuju razlike među pojedincima i tragaju za različitim mutacijama, a onda će se na temelju tih podataka raditi prediktivna analiza. Naravno, tek se trebaju razviti nove dijagnostičke metode koje će pronalaziti tumor dok se bude sastojao od samo nekoliko stanica”, pojašnjava prof. Đikić.
CROPIX
CROPIX
Kad se otkrije tumor, on će se mikrokirurškim metodama izdvojiti iz zdravoga tkiva. Mikrogrami stanice potom će se analizirati u masenom spektrometru, uređaju koji proteomski analizira proteine zdravog tkiva i tumorske stanice. To zvuči kao znanstvena fantastika, ali u praksi to se već događa u znanstvenim laboratorijima, gdje je moguće analizirati ne samo nakupine stanica, što se danas radi, nego i pojedinačne stanice. Svi ti podaci integrirat će se potom u jednu mapu pacijenta, s datumom provedbe analize, i ta će baza podataka biti dobar temelj za izradu adekvatne terapije. Terapija, naglašava prof. Đikić, mora biti kombinirana, a čitav plan liječenja pacijenta treba se postaviti odmah, nakon obavljene analize. 

“Uspješnost liječenja tumora ovisi o ranom pristupu, kada liječnici mogu pacijentu ponuditi najveći izbor vrsta te dodavati nove terapije temeljem dijagnostičkih podataka koji će se prikupljati s vremenom, jer će se tumori veoma brzo mijenjati pod utjecajem prvih terapija. To je princip koji se primjenjuje u Americi, ali to je naravno izuzetno skupo”, kaže prof. Đikić i dodaje da su velika očekivanja i od dijagnostičkih metoda, poput neinvazivnih imaging metoda kao što je PET/CT. 

Riječ je o uređaju koji zapravo kombinira dva uređaja – PET (pozitronsku emisijsku tomografiju) i CT (kompjutoriziranu tomografiju). Prvi prikazuje metabolizam i funkciju stanica, tkiva i organa, a drugi prikazuje anatomiju i morfologiju organa. PET pregled tako pokazuje kako naše stanice, pa tako i one tumorske, troše nutrijente kao što su kisik ili šećer, ali ne može dati preciznu lokaciju tumora. S obzirom da su tumorske stanice “pohlepne” – agresivno gutaju hranjive tvari jer agresivno rastu, kombinaciju ovih dvaju uređaja, uz pomoć “obilježene” glukoze, omogućuje liječniku da sasvim male tumore vidi u tijelu kao “osvijetljene”. Ova dijagnostička metoda jedna od najsenzitivnijih koja je danas dostupna, a dobra je ne samo za praćenje terapije nego i za moguću pojavu metastaza. 

PET/CT analizu moguće je danas obaviti i u Hrvatskoj, na teret HZZO-a. 

Koliko je rano otkrivanje tumora bitno, govori činjenica da ako liječnici, primjerice rak debelog crijeva otkriju u početnom stadiju, pet godina od tada će preživjeti više od 90 posto bolesnika, a ako je bolest uznapredovala i prisutne su metastaze, isto će razdoblje preživjeti njih manje od 10 posto. 

“Ako onkologija nastavi napredovati golemom brzinom kao prošlo desetljeće, za vjerovati je da ćemo u idućih desetak godina doseći mogućnost izlječenja bar tri četvrtine oboljelih od zloćudnih tumora, a u preostalih bolest pretvoriti u kroničnu s kojom se kvalitetno živi godinama, kao što danas žive bolesnici sa šećernom bolešću ili povišenim krvnim tlakom. 

Vjerujem da će Hrvatska uspjeti slijediti razvijeni svijet, no valja ispraviti pogrešnu predodžbu ljudi da je zdravstvo besplatno. Nije, kao što to nije ni primjerice prehrana ili stanovanje. Dapače, veoma je skupo, a bit će i sve skuplje. Voli se demagoški reći kako život i zdravlje pojedinca nemaju cijenu. Nažalost, imaju, koliko god to ružno zvučalo. Pitanje je samo tko je plaća. Doslovce se svaki dan otkrivaju novi lijekovi, sve skuplji i skuplji, što ne mogu pratiti ni mnogo bogatije zemlje od naše. Posljednjih je nekoliko godina u nas izdvajanje za onkologiju učetverostručeno, no to nije ni izbliza dovoljno da bismo pratili razvoj i uvodili nove terapijske postupke”, naglašava profesor Pleština. 

Kaže kako će trebati jasno definirati prava bolesnika koja se ostvaruju temeljem obveznog, na solidarnosti temeljenog osiguranja. Oni lijekovi i terapijski postupci koji spašavaju život, ne bi smjeli biti upitni - morali bi biti dostupni svima, a ne samo imućnima. No, ako je neki novi lijek tek nešto malo boljeg učinka, s malo manje nuspojava, ili pak komotniji za primjenu, tada ga ne bi trebalo financirati iz osnovnog osiguranja, ako je bitno skuplji u usporedbi sa starim. 

“Za takve bi lijekove i liječenje trebalo naći neki drugi način financiranja, omogućiti onima koji to žele i mogu neki vid dodatnog osiguranja, u protivnom se sustav neće moći održati. Dakako, pritom treba postaviti veoma jasne i čvrste farmakoekonomske kriterije. Dobar lijek se sasvim sigurno isplati, koliko god skup bio”, naglašava prof. Stjepko Pleština. 

1. Nanotehnologija 

Korištenje nanotehnologije, poput malih nosača antitumorskih lijekova, jedna je od novih, obećavajućih terapija u liječenju raka. “Smatra se da će zbog male veličine - nanometarske, ti nosači biti sposobni prodrijeti do najudaljenijih tumorskih stanica, jer će na svojoj površini nositi molekule koje će specifično prepoznati tumor, a istodobno će nositi i antitumorski lijek”, objašnjava prof. Đikić. 

2. Epigenetska terapija (promjene u metabolizmu tumorskih stanica) 

Prije pet godina europski i američki znanstvenici pokrenuli su izradu Atlasa tumora, projekta vrijednog oko 10 milijardi dolara. Cilj je bio u potpunosti sekvencionirati tumore, posebno tri vrste tumora – najčešći i najagresivniji tumor mozga, glioblastom, potom rak pluća i rak jajnika, te ih nakon toga usporediti s normalnim tkivom. U procesu su, međutim, znanstvenici shvatili da svaki tumor, da bi nadvladao svoju okolinu, odnosno izrastao u zdravom tkivu, treba između 10 do 90 mutacija u tumorskim stanicama. Pored toga, svaki čovjek je jedinstven i razlikuje se od svih drugih ljudi. Ukratko, pokazalo se da je projekt Atlasa tumora zapravo nemoguća misija. Putem su znanstvenici otkrili i da u veoma razvijenim tumorima dolazi do eksplozije promjena, što se naziva nestabilnost genoma. Teško je pronaći jedan molekularno ciljani lijek koji će imati dovoljno široko djelovanje da blokira sve te promjene. Epigenetska terapija bi stoga mogla biti korisna upravo u kasnijim fazama razvoja tumora, kada dolazi do nestabilnosti genoma. Već sada je u upotrebi lijek koji djeluje na jedan enzim odgovoran za ekspresiju gena u tumoru. Riječ je o lijeku SAHA, koji je u kliničkoj primjeni za kožni limfom, a koristi se i za tumore pluća i glioblastom. 

Znanstvenici su, međutim, otkrili i da su tumori navikli na povećanu aktivnost signalnih puteva te da tumorska stanica može umrijeti ako se poremeti aktivnost pojedinih proteina ili metaboličkih puteva o kojima su tumorske stanice postale “ovisne” više nego zdrave stanice. 

Što to točno znači? Profesor Đikić objašnjava da se zdrave stanice ponašaju kao banke – njihov metabolizam je mnogo sporiji i racionalniji, dok se tumorske stanice ponašaju kao razmažena djeca – sve žele odmah, i to je njihova Ahilova peta. Ako se tumorskoj stanici smanji polovica aktivnost jednog signalnog puta ili, primjerice, ako nema dovoljno šećera ili kisika, tada dolazi do promjena u metabolizmu, tumorska će stanica njima biti više oštećena, dok se zdravoj stanici neće ništa dogoditi. 

“Posljednjih godina postignut je golem napredak u poznavanju tih metaboličkih puteva i razvijen je cijeli niz ‘pametnih’ bioloških lijekova koji ciljano zadiru u te glasničke puteve, stvarajući pritom mnogo manje nuspojava u usporedbi s kemoterapijom citotostaticima. Problem je, međutim, u tome da kad zakočite jedan put, poticaj za rast i diobu stanica raka ide drugim putem. Kao što će, ako se u velikom gradu prekine jedna linija podzemne željeznice, putnik ipak doći na cilj, doduše okolišno i sporije, tako će i tumorska stanica zaobići mjesto blokade. Traže se zato lijekovi koji bi djelovali na više bitnih točaka istovremeno ili se pak razvijaju protokoli liječenja s više lijekova istovremno”, naglašava prof. Pleština. 

3. Lijekovi koji se aktiviraju svjetlom (terapija svjetlom) 

Velike nade polažu se i u terapiju svjetlom, odnosno lijekove koji se aktiviraju svjetlom. Terapija funkcionira tako da liječnici šalju impuls svjetla u tumor pomoću svjetlovodnog kabela koji se u tumor umeće preko igle za biopsiju. Potom molekula, odnosno lijek, upija energiju svjetla, pretvara je u električnu energiju i “tjera” tumor na samouništenje. U jednom tretmanu, tvrde u Light Sciences Oncology iz Seattlea, može se djelovati na do 10 tumora. 

“Fotodinamska terapija prisutna je već 20 do 30 godina i, nažalost, još nije uspjela značajnije zaživjeti u kliničkoj praksi. Počiva na upotrebi fotolabilnih lijekova, prekursora, koji se više ili manje selektivno ugrađuju u stanice tumora. Riječ je o porfirinskim spojevima koji se daju bolesnicima, najčešće kraće vrijeme prije ekspozicije tumora laserskom svjetlu, najčešće crvenog dijela spektra. Kao posljedica ozračivanja inače neškodljivom svjetlu dolazi do aktivacije akumuliranog fotolabilnog lijeka i do oštećenja, odnosno smrti stanice. Za sada se fotodinamska terapija koristi u liječenju površnih, recidivirajućih tumora i nema važniju ulogu u terapiji tumora. Ipak, ulažu se značajni napori u razvijanju boljih, selektivnijih lijekova i metoda ozračivanja te će bliža budućnost pokazati konačnu vrijednost ove vrste onkološke terapije”, objasnio nam je prof. dr. Eduard Vrdoljak. 

Profesor Pleština kaže pak kako je fotoaktivacija metoda koja je u uznapredovaloj fazi kliničkih ispitivanja. “Cilj je postići selektivnost djelovanja na način da se citotoksična tvar aktivira u tumoru, a ne u zdravom tkivu. Može se koristiti primjerice kod liječenja jetrenih metastaza raka debelog crijeva. Takvo je istraživanje u tijeku i u više naših ustanova”, objašnjava prof. Pleština. 

4. Terapija matičnim stanicama 

U svakom tumoru, objašnjava prof. Đikić, između 0,1 i 1 posto stanica ima sposobnost diferenciranja i stvaranja svih vrsta stanica pa su stoga nazvane tumorske matične stanice jer stvaraju i tumor, ali i normalne stanice tkiva tumora. U cjelokupnoj masi tumora, primjerice vezivno tkivo, krvne žile, glatke mišićne stanice zauzimaju nekad i desetak posto tumorske mase. Na toj premisi znanstvenici su počeli istraživati uključenost matičnih stanica u stvaranje tumora, pa se su one danas aktivno područje istraživanja. 

“Smatra se, iako nije u potpunosti potvrđeno, da je obično matična stanica ta koja može metastazirati. Pojednostavljeno rečeno, ako bi se, teoretski, matične stanice moglo identificirati u tumoru preko specifičnih antigena, to znači da bi ih se moglo i uništiti, a time i izlječiti tumor. To je posebno bitno u svjetlu saznanja da je 95 posto svih smrti od tumora zapravo uzrokovano metastazama. Primarni tumor veoma je rijetko uzrok smrti”, objašnjava prof. Đikić. 

5. Imunoterapija 

Iako se danas mnoge privatne klinike za rak reklamiraju kao ustanove koje oboljelima kao jednu od terapija nude i imunoterapiju, to je daleko od onoga što bi imunoterapija uistinu trebala biti. Obećavajuća je imunoterapija dendritičkim stanicama koje su aktivirane na specifične antigene tumora. U idealnim uvjetima, pacijent dolazi u bolnicu na operaciju, a nakon što kirurzi izdvoje tumor, u laboratoriju se za taj tumor pronalazi specifični antigen. Potom se iz koštane srži uzimaju mononuklearne stanice i potom se diferenciraju u specifične dendritičke stanice imunološkog sustava koje prepoznaju antigen tumora. Tek na taj način može se stvarati potentni i ubojiti imunološki odgovor kod pacijenta. Takve, “ojačane” stanice vraćaju se u tijelo i mogu se uspješno boriti s rakom. Riječ je, kaže prof. Đikić, o specifično dizajniranoj imunološkoj terapiji. Trenutno se takva terapija testira kroz kliničke pokuse za nekoliko vrsta tumora, primjerice tumora prostate i mezotelioma (rak mezotelijalnih tkiva organa, uglavnom pluća i trbušnih organa, op. a.), ali preliminarni rezultati tih studija još nisu objavljeni. Ono što se sada reklamira u nekim klinikama i skupo naplaćuje, napominje prof. Đikić, tek je terapija koja ojačava imunološku reakciju organizma raznim koktelima citokina i faktora rasta, ali nikako nije prava imunološka terapija, jer nije povezana s antigenom tumora.
CROPIX
CROPIX
6. Genska terapija 

Genska terapija, po svojoj definiciji, jest metoda zamjene jednog bolesnog gena zdravim, no iako teorijski zvuči jednostavno još nije uspješna u kliničkoj primjeni. Problem je u tome što, objašnjava prof. Đikić, tumor u prosjeku ima od 10 do 90 genskih promjena, a ne samo jednu. 

“U teoriji je genska terapija relativno jednostavna hipoteza, no u praksi se kao najveći problem pokazalo korištenje vektora koji nose zdravi gen u stanicu. Vektori se najčešće uzimaju od virusa, jer bi teoretski trebali imati mogućnost da uđu u ljudsku stanicu, unose zdrav gen i njime zamijene mutirani, odnosno promijenjeni gen koji je uzrokovao bolest. Budući da vektori dolaze iz virusa, takva terapija nosi određenu opasnost da se vektori, djelići virusa, integriraju negdje drugdje u našem genomu. Ta je opasnost postala realnost prije 15-ak godina. Znanstvenici su imali velika očekivanja od takve terapije za monogenetske bolesti, primjerice cističnu fibrozu, no nakon što je došlo do smrti troje ljudi, vjeruje se zbog krive inkorporacije virusnih vektora u genomu bolesnika, cjelokupna genska terapija, kao koncept, doživjela je veliki pomak unatrag”, objasnio nam je prof. Đikić. Danas se stvaraju novi vektori, sigurniji i bolji, koji se sada mogu uspješnije primjenjivati u kliničkim studijama - primjerice, za talasemije, grupu nasljednih hemoliznih anemija. Metoda, međutim, nije još zaživjela u kliničkoj primjeni i trebat će dosta istraživanja prije nego se, kao terapija, počne primjenjivati u širem spektru bolesti. 

To potvrđuje i prod. dr. Stjepko Pleština. “Istraživanja idu u smjeru razvoja lijekova koji bi kočili izražaj onkogena, ili pak metoda ‘ubacivanja’ antionkogena u stanice tumora. Ostvaren je velik napredak u razvoju metoda takvog genskog transfera. Koriste se fizikalne metode poput mikroinjekcija ili elektroporacije, no posebno su uznapredovale metode koje koriste viruse kao transportni mehanizam unosa gena u stanicu. Kao vektori se najviše koriste adenovirusi, no i retrovirusi koji imaju sposobnost prijepisa informacije s RNK na DNK. Brojna su istraživanja već dovršena i rezultati objavljeni, no do sada su uglavnom bili razočaravajući rezultati primjene takvog liječenja. Veliki se uspjesi nisu prenijeli iz laboratorija u kliničku praksu”, naglašava prof. Pleština. 

Istraživalo se, kaže, ponajviše učinke nadomještanja tumor supresorskog gena p53, koji je mutiran u preko polovice zloćudnih tumora u ljudi, ali i brojnih drugih poput Rb, PTEN i Brac1. “U tijeku je i sada preko tisuću novih istraživanja čiji se rezultati s nestrpljenjem očekuju u nadi da će pripomoći u borbi protiv zloćudnih tumora, što vjerujem da će se i dogoditi tijekom ovog desetljeća”, napominje profesor.

Dok genska terapija ne zaživi, liječnicima preostaju genski testovi kao indirektni način koji pomaže u liječenju raka. 

“Genska testiranja možemo koristiti za procjenu rizika nastajanja tumora ili obolijevenja od bilo kojih bolesti. Već danas imamo komercijalno dostupne testove poput 23and Me ili Navigenics, koji služe za definiranje vjerojatnosti obolijevanja od neke, predeterminirane bolesti. Pomoću tih testova, s nekom vjerojatnošću pogreške ili uspjeha (npr. povećava se vjerojatnost za dijabetes ili rak dojke za 50 posto), može se definirati vjerojatnost neke bolesti koja je genetski, više ili manje, definirana. Držim da će ti testovi biti sve značajniji u našoj budućnosti te sve više biti korišteni u primarnoj prevenciji, ranoj dijagnostici, a i kao pomoć u liječenju”, smatra prof. Vrdoljak.

Preuzeto sa sajta B92

Нема коментара:

Постави коментар